Ko tu koga...??? Ili Sauron je mala beba za ove Hrvatistance

GDB

Ali da se vratim onom o čem sam vam pričala.

Dakle, prodala nešto obiteljskog nakita (Nenyu, naravno, nisam), kupila gajbu i pilu (nikad neću shvatiti ove vaše izraze - kako se neko može voziti na pili???) i još mi ostalo nešto love za preživjet dok ne nađem neki posao (nije baš da su kvalifikacije poput vladanja Lothlorienom, čitanja misli i priprema lembasa naročito tražene u Hrvatistanu). I da, predala dokumente stana u Zemljišno-knjižni ured jer su mi dobri ljudi objasnili da se to tako radi kod vas (bila malo zbunjena jer je u Lothlorienu sve bilo moje i svi su to znali a nisam to morala nigdje prijavljivati).

I tako krenula ja prijaviti stan na svoje ime (naravno, pogađate da sam si stvorila alias - možete misliti kako bi me gledali da sam se predstavila svojim pravim imenom, pod mjesto rođenja napisala Blaženo kraljevstvo a pod zanimanje - vladarica Loriena). Prikupila svu potrebnu dokumentaciju (trebalo mi 3 do 6 mjeseci), nakon 168 telefonskih poziva (šteta što vi ne koristite telepatiju - puno je brža i praktičnija) locirala položaj ZK-a i broj šaltera na kojem se trebam pojaviti, i nakon samo 6 sati čekanja u redu (vrlo neobično iskustvo - sad znam kako je bilo mojim podanicima dok su čekali na audienciju) našla se licem u lice sa Gospođom Državnom Birokratkinjom (pokoji osmjeh i vjenčić od cvijeća u kosi je ne bi ubili a dojam bi bio puno bolji).

Bezbojnim, pomalo unjkavim, glasom upita me što želim - objasnim joj i predam dokumentaciju. Pogledala ju je, rekla da je sve tu i okrenula glavu prema ženi iza mene. To je valjda trebalo značiti da je samnom završila. Nadobudna, kakva već jesam, nisam se dala tako lako otpiliti (na hrvatistanskom - odvesti autom; ili pregaziti? Nisam sigurna, taj vaš jezik je prokleto težak - budem provjerila u Kljajiću) ):
- Oprostite, a kad ću dobiti rješenje - upitah bezazleno.
- Nazovite za 5-6 godina, možda ćemo vam tada znati reći kada će vaš zahtjev biti riješen - odgovori mi GDB ko da je to najnormalnija stvar na svijetu.
Nama besmrtnicima inače 5-6 godina znači ko vama 5-6 sekundi, ali pošto sam u Lorienu navikla da svi plešu kako ja sviram pokušala sam malo ubrzati stvar.
- A jel može to malo brže, za to vrijeme stignem ja svojim rukama sagraditi novu zgradu a kamoli upisati tri rečenice u neku knjigu - nestrpljivo sam upitala. GDB podigne pogled sa papira i prvi me put stvarno pogleda. Procjenjivački.
- Pa gospodična, sve se može - zavjereničkim će tonom.
- A kako? - uletih ko guska u maglu. GDB se nagne preko pregrade koja nas je dijelila.
- Znate, ako poznajete prave ljude, znate... ti ljudi onda mogu... znate... samo nije to baš samo tako, znate..., ti ljudi, oni će to napraviti za izvjesnu svotu..., možda kojih 500-600 markica - uvjeravala me uslužna službenica.
Tu se meni, potpuno nenavikloj na takvo ponašanje (kod nas u Lorienu se mito i korupcija najstrože kažnjavaju - doživotnom zabranom pristupa u čuvene lorienske podrume) - smrkne pred očima.
- Da plaćam nekom da obavi svoj posao za koji je već plaćen da ga obavi - bjesnila sam u sebi. Vani je samo izašlo: *#*?)"#$%*?=(&%*##"*?=##"*!!!!

Dvojica snažnih, atletski građenih mladića (da nisu imali namrgođen izraz lica smatrala bih ih i zgodnima) izgurali su me vani.

Bilo je to prije devet godina.

objavio galadriel artanis u 9. veljača 2006 15:48:00 | 1 komentara

PLEASE ALLOW ME TO INTRODUCE MYSELF (I'ma woman of wealth and taste)

Vjerojatno se prosječni Hrvatistanac pita - Ko je sad ova? I od kud njoj pravo da kritizira naš način života a sama je živjela na drvetu? I što su, dovraga, Neumiruće zemlje?

Pa stoga - uz ispriku svekolikom pučanstvu što to nisam učinila ranije - dopustite mi da se predstavim:

Bila jednom princeza, živjela je u dvorcu, udala se za princa and they lived happily ever after... - tako bi mogla glasiti priča o meni. I ne bi bila daleko od istine.

(Oni koji ne vjeruju u vilenjake i ne znaju gdje se nalazi Arda bolje da sad prestanu čitati)

Jer ja sam Galadriel Artanis Nerwen, Gospa od Lothloriena (mjesto najljepše na cijeloj Ardi), noldorska princeza, rođena u Blaženom kraljevstvu (Aman, Neumiruće zemlje, vilenjački raj) u Doba sjaja dva drveta (ili prije redukcije struje - da lakše shvatite). Moj ada (otac, tata što bi vi rekli) Finarfin, vrhovni je kralj svih Noldora a majka Eärwen telerska je princeza. Imala sam četiri starija brata koja su nažalost poginula u ratovima sa Melkorom (ali o tom ću vam pričati nekom drugom prilikom).

Kažu (jel primjećujete da nisam sama to ustvrdila) da sam i za vilenjačka mjerila neobično lijepa (opće je poznata stvar da smo mi vilenjaci naljepša stvorenja što su ikad hodala podno Vardinih zvijezda) i iznimno mudra (neki tvrde i najmudrija među svim Noldorima). I nadasve skromna, dodala bih ja.

Pa kada sam se nauživala ljepota Valinora i naučila sve što se naučiti dalo (ili što su Valari bili voljni podijeliti sa vilenjacima) u meni je proradio onaj čuveni noldorski nemir i želja za vlastitom zemljom i vlastitim podanicima (tu me vi Hrvatistanci sigurno razumijete jer ste i vi stoljećima živjeli pod tuđom vlašću) te sam odlučila otići.

Baš je u to vrijeme moj stric Feanor (inače nakon mene najveći Noldor svih vremena) počeo dizati neke bune protiv Valara - te jedan od njihova roda mu je ukrao neku bižuteriju (čitaj Silmarille), te ostali nas ovdje drže u zatočeništvu, te ovo i ono. Uglavnom, da skratim priču, digao je on čitav moj rod i narod na noge, uzburkala se vrela noldorska krv, probudio se ponos i odlučismo mi napustiti Blaženo kraljevstvo i uputiti se u Međuzemlje (što se možda može usporediti sa seobom Hrvatistanaca). Dobro, priznajem, pale su na odlasku neke oštre riječi, pobijeno je nešto Telera, ukradene neke stvari, da ne ulazim sad u detalje. Bilo je i izdaje i smrti, ali ništa više nego što je uobičajeno u takvim prilikama. Ipak, Valari nam zbog tih sitnica zabraniše povratak u Aman i još baciše kletvu na nas, sve do zadnjeg koljena (oni koji su pažljivo čitali ove moje priče sigurno su pogodili - da, to je ista ona kletva zbog koje sam i dospjela u Hrvatistan).

Ali zašto vam sve to pričam? Tek toliko da shvatite tko sam ja - vilenjakinja najvišega roda, kraljevska kći, gorda i strastvena, navikla da se stvari odvijaju onako kako ona naredi.

Sad tek vjerojatno možete shvatiti šok koji sam doživjela pri susretu sa životom u Hrvatistanu.

objavio galadriel artanis u 6. veljača 2006 8:39:00 | 1 komentara

DOM JE TAMO GDJE SAM JA! (ili nije?)

Kad sam već zaglavila tu kod vas trebala sam se pobrinuti za osnovne egzistencijalne potrebe u obliku mjesta za stanovanje. Kao što sam već naglasila uočila sam čudnu naviku Hrvatistanaca da fletove (talane ili po vašem stanove) gradite oko armirano betonskih stupova umjesto oko drveća. Ali, što je tu je - jadna vilenjakinja u stranoj zemlji ne može se žaliti. Pa sam se odlučila prilagoditi i nabaviti si jedan.

Ako ste sad pomislili, kako si ova misli nabaviti stan a očito je da je nakon brodoloma jedva izvukla živu glavu a kamoli kakvu imovinu - krivo ste pomislili. Mi vilenjaci, po vašim kriterijima, čudna smo bića - volimo uvijek biti lijepi i uređeni od glave do pete. Po našim običajima to podrazumjeva i dvije, tri kile nakita (vi to možete smatrati malo pretjeranim ali kod nas vam je to posve normalno).

Tako sam i ja u Hrvatistan stigla okićena izuzetno vrijednim nakitom, vrijednijim od cijele vaše zemljice. Problem je bio jedino pronaći poštena draguljara koji će mi toliko i platiti. Vjerojatno vam je odmah bilo jasno da nisam uspjela. Našla sam nekog lopova koji mi je platio neku siću i, gad jedan obični, sigurno na mom jadu dobro zaradio. Novac koji sam dobila jedva će mi doteći za jedan manji talan (u betonskoj zgradi na periferiji metroploe) i zgodan mali autić. Htjela sam kupiti konja, po mogućnosti mearasa (nešto kao vaši arapski pastusi samo puno bolji) ali su me uvjerili da bi bilo malo neobično da jašim Zagrebom. Pih, nikad neću shvatiti vas Hrvatistance!

objavio galadriel artanis u 5. veljača 2006 9:09:00 | 3 komentara

BUĐENJE

Na moju žalost - nije to bio Aman.

Međutim, čak i za strogo i na ljepotu naviklo noldorsko oko kraj u koji sam doplivala djelovao je skladno i podobno za kraći (tako sam tada naivno mislila) boravak. Barem dok ne smislim kako da se dokopam Neumirućih zemalja. Koja greška!

Mogla bih vam sada opisivati sve zgode i nezgode, više ili manje zanimljive, koje su mi se dogodile u vašoj zemlji od trenutka kada sam shvatila gdje sam. Pametna kakva jesam (nisam sigurna jesam li vam do sada spomenula ali mnogi me smatraju najmudrijom među Noldorima, mudrijom čak i od mog strica Feanora) bez pol muke sam savladala vaš ne baš jednostavan jezik i usvojila vaše norme ponašanja. Ubrzo sam shvatila da je kod vas najpametnije uklopiti se u masu, plivati niz struju i ničim ali baš ničim se ne isticati (zato sada fen frizurom pažljivo prikrivam šiljaste uši i nosim vašu nadasve smiješnu odjeću za žene).

U potrazi za nekakvim zapisima u kojima bi otkrila bilo kakav trag ME-a i Neumirućih zemalja put me odveo u Zagreb (moj Caras Galadhon je 1000 puta ljepši, nikad mi neće biti jasno zašto ste one talane morali raditi od betona umjesto da ste ih lijepo posložili po drveću, kako Eru zapovijeda). Krenula sam kopati po raznim arhivima i začudila se koliko vi malo znate o mom svijetu (koji ignoranti). Polako sam počela shvaćati da moj boravak u Hrvatistanu ipak neće biti baš kratak kako sam isprva mislila.

objavio galadriel artanis u 4. veljača 2006 21:32:00 | 0 komentara

KAKO JE SVE POČELO ILI OTKUD JA U HRVATISTANU?

Ako se pitate otkud Gospodarica Zlatne šume u Hrvatistanu moram vam priznati da se trenutno i ja pitam što mi bi?!?
Međutim jednom davno, kad sam prvi puta nogom kročila na tlo vaše divne zemljice - ostanak mi se činio kao pametna ideja.
Ali, opet ja brzam. Vratimo se na početak priče.

Bilo je to jednom davno, na samom kraju Trećega doba Međuzemlja (onaj ko ne zna što je to Međuzemlje ne mora dalje ni čitati), neposredno nakon što se moja lijepa ali pomalo blesava unuka Arwen odlučila udati za običnog humana - doduše u pitanju je bio kralj moćne države, ali ipak samo smrtni čovjek - i unesrećiti čitavu obitelj.

Njenog oca, a mog zeta Elronda Poluvilenjaka kčerin je izbor naprosto dotukao - nije više vidio smisla u daljnjem ostanku u ME-u (engleska kratica od vašeg Međuzemlja), pa je navalio droncati:
- "Moja je tuga pregolema, nema joj lijeka u ME-u. Takvu ranu može izliječiti jedino pogled na Neumiruće zemlje (elfovski raj op.a.). Pođi samnom draga punice."
Kako je ljubav između zetova i punica legendarna nije mi bilo druge već prihvatiti njegov poziv.

I tako, uputismo se nas dvoje u Sive luke (otprilike nešto kao vaša Rijeka ili Ploče) potražiti brod koji bi nas preko sinjeg mora preveo u Neumiruće zemlje. Tamo nas je dočekao postariji i navodno ugledni elf Cirdan zvani Brodograditelj (naknadno ćete vidjeti da mu je taj nadimak nepravedno priljepljen) prepun ushićenja što je dvoje najmoćnijeh vilenjaka ME-a odlučilo baš njegovim brodom otploviti u Aman (Sive luke/elfovski raj). Ponudio nam je svoju (navodno) najbolju barku - moj je zet naivno prihvatio ponudu. A bio je to naoko krasan brodić - sjajnog drvenog trupa i bijelih, poluprozirnih jedara.

Ukrcali se Elrond i ja i nekoliko vilenjaka ne toliko visokoga roda (poput nas) na taj brodić - doduše malo se previše nakrivio prilikom našeg ulaska ali tada nismo obraćali pažnju na to - i otplovismo. Nebo je bilo vedro, sunce je veselo sijalo, vjetrić je puhao taman dovoljno da mirno klizimo morskom površinom - sve je obećavalo ugodan put.

Jedno tri dana doista je i bilo tako - pjevalo se i plesalo, jeo lembas i pila medovina - svi smo s očekivanjem gledali na zapad (naime, naš je raj na zapadu a ne gore). Odjednom, kao grom iz vedra neba, zapuhao je strašan vjetar, nebo se zamračilo a naša mala barka valjala se ko ljuska oraha na valovima što su svakom sekundom posajali sve veći. Moj je zet, naravno, odmah krenuo kukati i zazivati Erua (naš Zeus) da nam pomogne. Meni je ko jednoj pametnoj ženi, pardon vilenjakinji sa višetisućljetnim životnim iskustvom odmah bilo jasno - Eru je taj koji nam je ovo i smjesto. Ja se, naime, nisam baš prijateljski rastala s dotičnim pa je postojala mogućnost da je stavio ban na moj povratak.

Bilo kako bilo - nevera je postajala sve jača i naš se brodić uskoro okrenuo i mi smo završili u moru. U panici i borbi za goli život, izgubila sam iz vida zeta a i ostale vilenjake. Plivala sam i plivala, ni sama ne znam koliko dugo, sve dok se oluja nije smirila. Pogledala sam oko sebe i užasnuta shvatila da se nalazim potpuno sama nasred pučine - nigdje ni traga od mojih suputnika. Morala sam se pribrati i odlučiti što dalje. Pogledala sam u opet vedro nebo i po položaju sunca pokušala odrediti gdje je zapad i Neumiruće zemlje. Zatim sam krenula plivati. Da si odagnam strah razmišljala sam o divotama koje me tamo čekaju, o davno izgubljenoj rodbini koju ću tamo sresti.

Da skratim priču, nakon, kako se meni činilo, cijele vječnosti plivanja napokon sam ugledala tanku crtu na horizontu.
- "Napokon, obala" - pomislila sam sretno.
Skupila sam zadnje atome snage i zaplivala još brže. Predamnom se dizala prekrasna obala i bijeli kameni grad.
- "Aman, Alqualonde (grad u Neumirućim zemljama, lijep i drevan poput vašeg Dubrovnika)" - pomislila sam umorno ali sretno. I nadasve naivno samo što to tada nisam znala.

objavio galadriel artanis u 4. veljača 2006 14:33:00 | 2 komentara